petak, 07.03.2008.

HAJDUK 2 - 0 ŠIBENIK

ponedjeljak, 04.02.2008.

TORCIDINI GRAFITI!!!!!!!!!

ponedjeljak, 14.01.2008.

VOLIM TE HAJDUČE,OOOO,NANANANA,EEEEEE VOLIM TE HAJDUČE

četvrtak, 03.01.2008.

lalalal lala lala lala TOOORCIDA!!!!!

nedjelja, 30.12.2007.

BLAGDANSKE ŽELJE

Godina koja je na zalazu, mobilizirala je Hajdukove navijače i podigla stupanj pripravnosti na najveću razinu od 1950-e. Te davne godine, Hajduk je također trebao pomoć svog puka i tada se, pred utakmicu sa srpskim režimskim i privilegiranim protivnikom, grupa momaka, navijača, stavila na raspolaganje klubu. Nije to bilo prvi put, svaki put kada je Hajduk trebao pomoć, njegov je puk bio uz njega, građani su mu po osnivanju poklonili igralište, prikupljali sredstva i na druge načine stajali na braniku kluba. Ipak, te 1950-e, to je prvi put učinjeno pod imenom Torcida i tada je organizirana Hajdukova "vječna straža". Zakletva koju su tada izgovorili prvi pripadnici i osnivači grupe glasila je "Na vjernost Hajduku, Torcidi i domovini Hrvatskoj".

Nećemo se sjećati ove 2007-e zbog uspjeha našeg Hajduka, ali ćemo se ipak ponosno sjetiti jednog velikog hajdučkog događaja, zajedničke reakcije svih Hajdukovih navijača koji su rekli - Dosta! - i smijenili vodeće ljude kluba. Trideset tisuća ljudi stalo je iza ovog "Dosta!" i postavilo prvi kamen u građenju Velikog Hajduka. Prvi, ali ne i zadnji. Godina pred nama je godina borbe za Veliki Hajduk, ali kontra mraku i sili, mi ćemo znat kako.

U godini koja dolazi, želimo vama osobno puno zdravlja, sreće i blagostanja. Želimo našoj grupi da ustraje na svom putu, da nađe snage i upornosti i da nikad ne odustane od onog što je naša obaveza - Veliki Hajduk. Našem Hajduku nećemo ništa poželjeti riječima, sve što mu želimo ćemo pokazati našim trudom, djelima i odricanjem i pokušati mu ostvariti u 2008-oj.

I NIKAD TI NEĆEMO OKRENUT LEĐA MI!

petak, 07.12.2007.

PUSTITE MATEMATIKU I ENGLESKI,UČITE OVO!!!!

ne bojin se nikoga, marica, tamnica
ne bojin se batina, pandura, palica
makar me peglali, sve mi slomili
zbog tebe Hajduče, moja ljubavi

Ne bojim se zatvora, pustih sudova
Ne bojim se zabrana, mjera opreza
makar me krpili, koncem doktori
zbog tebe Hajduče, moja ljubavi
aaa
nisam ne, nisam ovdje bez veze, vec sam ovdje zbog tebe, i zaljubljen u tebe
nisam ne, nisam ovdje bez veze, vec sam ovdje zbog tebe, jer te volim Hajduče
lalalalalalaaa lalalalaaa-lala tntnntnt (prijelaz) lalalalalalaaa lalalalalalaaa tntnntnt

KO NE NAUČI OVO IDE NA POPRAVNI!!!

ponedjeljak, 03.12.2007.

nedjelja, 18.11.2007.

NACIONALNI PONOS,ZABORAVA NEMA-VUKOVAR

16.OBLJETNICA PADA VUKOVARA!

Bitka za Vukovar
Sukob: Domovinski rat

Vodeni toranj u Vukovaru - simbol patnje grada
Vrijeme 25. kolovoza -
18. studenog 1991.
Lokacija Vukovar, Hrvatska
Ishod Pobjeda Srba

Sukobljene strane

"RS Krajina
Hrvatska
Zapovjednici
Mladen Bratić
Života Panić Blago Zadro
Mile Dedaković
Branko Borković
Vojne snage
40.000 – 60.000 pješaka
600 oklopnih vozila 2.000 pješaka
Gubici
između 8.000 - 12.000 poginulih vojnika, oko 400 uništenih tenkova i oklopnih vozila, 20 oborenih aviona i helikoptera oko 1.400


Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu.Sadržaj [sakrij]
1 Raspored snaga uoči bitke
2 Tijek bitke
3 Analiza
4 Dodatna svjedočenja


Raspored snaga uoči bitke

Nakon višemjesečnih priprema, 2. svibnja 1991. srpske paravojne postrojbe su ubojstvom dvanaestorice hrvatskih policajaca u Borovu Selu započele oružanu agresiju Srbije na područje vukovarske općine. Zbog vojnih i političkih razloga, srpski je osvajački pohod imao usporen tijek, pa je Srbija nekoliko sljedećih mjeseci rata zauzimala nezaštićena sela vukovarske općine. Slijedeći ratni cilj trebao je biti grad Vukovar na Dunavu (44.000 st., 1991.). Organizaciju obrane Vukovara vodili su Tomislav Merčep (do početka bitke) te Blago Zadro.

Potkraj kolovoza Vukovar su okružile goleme srpske vojne snage koje su se sastojale od Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga. Na području oko Vukovara (u Hrvatskoj i Vojvodini) Srbija je razmjestila približno 600 tenkova ili oklopnih transportera, velik broj svih vrsta topničkog oružja, oko 50.000 odlično naoružanih vojnika, velike količine streljiva, a srpski vojni zrakoplovi nisu imali suparnika u zraku. Po potrebi je iz Srbije bez poteškoća stizalo novo oružje, streljivo i ljudstvo.

Opkoljeni Vukovar branilo je 700 - 800 pripadnika Zbora narodne garde i policije, te oko 1.000 dragovoljaca, pripadnika HOS-a i dr. Branitelji su bili skromno naoružani: automatskim i poluautomatskim puškama, s nekoliko strojnica i topova, dva zarobljena tenka, ograničenim brojem protuoklopnih sredstava, velikim brojem mina i malim zalihama streljiva. Dodatno opskrbljivanje branitelja vojnom opremom, sanitetskim materijalom i hranom moglo se izvesti samo probojem. Prema vojnim procjenama, u takvom odnosu snaga obrana Vukovara mogla je izdržati dva dana.

Tijek bitke

Bitka za Vukovar započela je 25. kolovoza 1991., kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad koji nakon nekoliko dana teških borbi, na iznenađenje napadača, branitelji odbijaju. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna i trajao je do 20. rujna. U tih sedam dana do tada najžešćih borbi u Domovinskom ratu, branitelji Vukovara uništili su oko 60 srpskih tenkova ili oklopnih transportera, a Trpinjska cesta, na kojoj se odvijala glavnina napada, prozvana je «grobljem tenkova».

Nakon tog poraza, u kojemu je doživjela velike gubitke u ljudstvu i tehnici, srpska je vojska promijenila taktiku. Opkoljeni je Vukovar izlagan neprekidnom topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke. Vukovar je postupno pretvaran u ruševine; život stanovnika grada, kao i djelatnost razorene bolnice, odvijaju se u podrumima. Otpor branitelja Vukovara te tragična sudbina opkoljena grada i stanovnika postaju svjetski medijski fenomen, ali na sve učestalije apele za pomoć stizala je samo verbalna i moralna potpora. Konvoji međunarodnih humanitarnih i zdravstvenih organizacija u listopadu nisu uspjeli dostaviti pomoć bolnici ni stanovništvu, a mjesta stotinjak ranjenika koji su odvezeni iz Vukovara uskoro su zauzeli novi ranjenici. Početkom listopada borbe se još više intenziviraju i postaju svakodnevne. Premda iscrpljeni danonoćnim borbama i sve većim gubicima u poginulim i ranjenim borcima u svojim redovima, branitelji, kojima nije bilo moguće dostaviti pomoć u oružju i streljivu, i dalje odbijaju napad za napadom.

Padom strateški važnih Marinaca 1. listopada još se više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Kada je polovicom listopada hrvatska vojska započela proboj prema Vukovaru, promatrači EZ-a ultimativno su zatražili prekid te akcije tako da su hrvatske snage u povlačenju imale mnogo poginulih i ranjenih vojnika. Srpska vojska i dalje se bezuspješno pokušavala probiti u potpuno razoreni grad trpeći gubitke u ljudstvu i tehnici kakvi u Domovinskom ratu do tada još nisu viđeni. Borbe koje su u Vukovaru vođene od sredine listopada pa do kraja bitke ubrajaju se u najteže i najkrvavije bitke Domovinskog rata. Na položaje branitelja kao i na ostatak grada (uključujući i bolnicu!) dnevno je padalo i do 8.000 granata, raketa i avionskih bombi u jednom od najnemilosrdnijih bombardiranja u modernoj povijesti. U bitci 16. listopada u Borovu Naselju (sjeverni dio Vukovara) poginuo je i Blago Zadro, jedan od ključnih ljudi u obrani Vukovara. Početkom studenoga, zbog političkih pritisaka, Glavni štab srpske vojske preselio se u blizinu Vukovara, te izravno vodio napad na Lužac, strateški važan dio grada. Tom je prigodom u okršaju s obranom poginuo i srpski general Mladen Bratić, predvodeći tenkovsku posadu u napadu.

Uništeni srpski T-55, Vukovar 1991.

Tek nakon što im je ponestalo protuoklopnih sredstava, branitelji Lušca povukli su se u središnje dijelove grada. Pad Lušca i nedolazak konkretne pomoći označili su početak agonije vukovarske obrane. Iako su se još uvijek držali, branitelji su u sve većem broju umirali na položajima. Ubrzo su (11. studenog) pali i Bogdanovci, jedino mjesto koje je uz Vukovar odolijevalo srpskom agresoru. U posljednjim danima bitke obrana grada presječena je na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunom obruču i bez streljiva, te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18. studenog 1991.

Analiza

Još uvijek nepotpuni podaci o obrani Vukovara bilježe 1.700 poginulih na hrvatskoj strani (od toga 1.100 civila), više od 4.000 ranjenih, 3.000 - 5.000 zarobljenih, više od 1.000 nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih. Vukovar je branilo približno 1.800 boraca, koji su tijekom obrane ustrojeni u 204. brigadu Zbora narodne garde (HV); oko 40% branitelja bili su dragovoljci iz svih dijelova Hrvatske, BiH i dijaspore. Hrvatske snage koje su pomagale obranu grada izvan obruča imale su oko 400 poginulih vojnika. Dana 1. rujna na mjesto zapovjednika obrane Vukovara postavljen je Mile Dedaković («Jastreb»), koji se sredinom listopada premješta u Vinkovce, a obranom grada zapovijeda njegov zamjenik Branko Borković («Mladi Jastreb»), od sredine listopada i formalno postavljen za zapovjednika obrane Vukovara. Malobrojna i slabo naoružana postrojba ostvarila je nevjerojatne borbene rezultate: uništeno je oko 400 srpskih tenkova i oklopnih vozila, oboreno 20 borbenih zrakoplova i helikoptera, broj mrtvih srpskih vojnika procjenjuje se na 5.000-8.000, a 10.000 – 15.000 ih je ranjeno. Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje HV. Nakon pretrpljenih ogromnih gubitaka i mnogo izgubljenog vremena, Srbija nije više imala snage za daljnji ratni napor u ovladavanju teritorijem Republike Hrvatske te je bila prisiljena na sklapanje Sarajevskog primirja 3. siječnja 1992. godine. Zbog svega toga možemo smatrati da je obrana Vukovara obranila i Hrvatsku, a junaštvo malobrojnih branitelja Vukovara koji su se gotovo 3 mjeseca odupirali mnogo nadmoćnijem protivniku (odnos u ljudstvu iznosio je upravo nevjerojatnih 30:1 u korist srpske vojske!) razlog je što je Bitka za Vukovar postala jedna od najsvijetlijih stranica ne samo u hrvatskoj, već i u svjetskoj vojnoj povijesti.

Dodatna svjedočenja

Prema svjedočenjima vukovarskih stanovnika, emitiranih na HTV-u 16. studenoga 2006. u emisiji "Brisani prostor" (povodom obljetnice pada Vukovara), sva smišljenost i dubina zla koja stoji iza srpskih napada na Vukovar (kao i mjerilo srpske nelojalnosti i izdaje) se vidi i po tome što je napad smišljeno započeo "nakon što su se hrvatska djeca vratila sa školskih ekskurzija u Vukovar. Istovremeno, sva srpska djeca su preseljena iz grada.", tako da u toj neravnopravnoj borbi, izgine što više hrvatske djece, a bez ikakvog rizika za stradanjem srpske.

petak, 09.11.2007.

malo videa od TORCIDE!!

VOLE MAMIĆA,VOLE BANDIĆA.....

PURGERSKE PIČKE!!!!!

VISOKE PEĆI

NA POLJUDU

nedjelja, 04.11.2007.

RIJEKA 1988.

...mi smo bili išli vlakom (u ekipi su bili pokojni Leska, Moro, Jela, Kompi, brat mu, Tušo i još ekipe gori sa Sućidra sa pazarića)...cugali smo po Matejuški i okolo po gradu i na vlak smo došli zadnji čas...vlak je bija doslovno KRCAT, hodnici, zahodi nisi moga nigdi proć koliko je bilo ekipe... ...mi se smistili u onu prostoriju di se peru ruke kraj zahoda i isprid nje i lagano cugali votku šta smo je bili ponili...u to vrime sa navijačima su u pratnju redovito išla dva ista pandura, Šljivar i Mrduljaš, a mene Jelu i Mora su posebno imali na piku, jer su bili uvjereni da mi stariji (jebate...i 88. kad smo imali 22 godine su nas smatrali starijima) pumpamo mlađu ekipu, dilimo im savjete i nagovaramo na nerede (šta je bilo i djelom istina)...Baš ta dva pandura su mi upali u stan, napravili premetačinu i zaplinili hrpu kazeta koje san već onda počeja snimat, pa sam ima s njima ratove, jer bi me svako malo kupili i tražili da drukam i cinkajen, šta ja nisan tija, uglavnom nisu mi mogli ništa dokazat, pa su mi namištali provale, krađe i druge pizdarije, ali im ništa nije pošlo za rukom dokazat, pa su me zbog toga posebno mrzili...uglavnom, mi cugamo, kad eto ti njih dva, od cilog vlaka stali isprid nas i pitaju osobne, ka ono ne znaju nas...Šljivar mi uzme bocu votke iz ruke, ka fol gleda etiketu i odjednom krene da će je počet prolivat u oni lavandin...meni pa mrak na oči, for gas ga tresnija po ruci i uzeja mu bocu...njih dva sad iznenađeni, ne znaju kako će reagirat, vidin po njemu da bi me tija udrit, ali ne smi, cila mu ekipa puše za vraton, da su bili samo još nešto napravili bili bi garant letili iz vlaka, malo in je falilo...uglavnom napravili mrke face, nešto pušu u sebi i odoše ća, jedino mi Šljivar promrsi "Zapamtićeš ti ovo kad tad" (osvetija mi se u Beogradu na Zvjezdu 3:0, ali to nije sad ova špreha)...ništa na kraju puten sve klasika u Oštarijama na presjedanju (tad se prisidalo u Oštarijama, a ne u Ogulinu ka sad) nered, demolirali cilu stanicu, razbili do temelja slikovitu birtiju "Krpelj" (posli godinama nije više ni otvorila ha, ha)...kad smo došli u Rijeku, cila masa se iskrcala iz vlaka na kolodvoru, od Riječana nije bilo ni traga (još nije bilo ušlo u uši naziv Armada, jer su se i bili osnovali godinu prije, malo ih je ko i zva tako tad)...tu smo pivali i vrtili se, a za te pizdarije šta su se dogodile prije nismo bili ni čuli dok nismo došli na stadion...uglavnom od kolodvora do Kantride na noge, pisma, hodanje po sredini ceste ko nan šta more, ekipa je bila totalno puknuće, ne znan je li to bilo nešto u zraku ili koji kurac, ali takvo puknuće stvarno nije bilo nikad i moralo je puknit...na stadionu pisma, veliko provociranje sa njihove strane, mi pravimo veliku bakljadu zahvaljujući riječkom Torcidašu Mati Vuksanu, (sad navigaje, mirno mu more i svaka mu dala) koji je u ono vrime kad nije mogla svaka šuša kupit baklju na pazaru i u dućanu, redovito opskrbljiva Torcu sa velikom količinom pirotehnike...On je to sve već bija pripremija na vrime i sve je gorilo i dimilo...u jednom momentu ka po dogovoru ekipa popizđuje i počme trest onu gnjilu ogradu šta dili sektore i baca je u teren...ekipa kreće put njihovih navijača i prid sobon tira cilu onu gomilu, ajmo reć, ljudi i gledalaca u onom srednjem sektoru...uglavnom do Armade se nije moglo ni doć jer je između nas i njih stala ta gomila stisnuta uz ogradu ka ovce...opća tarapana, svit zapomaže, kriči, još se gore i baklje i dimne pa sve guši oni dim...igrači dolaze na ogradu, smiruju, posli i dolazi pandurija sa pasima, puštaju pasa samog na tribini (nisan siguran je li mu se pas istrga, jer na snimci se vidi taj pandur di drži pasa, ali posli je pas bija sam)...Čola bode pasa (a ne grize, kako se posli pričalo po medijima), pandurija izbezumljena izlazi iz žice, Kvatro i Top ih cipaju (dobili su po 6 miseci, Kvatro je tu dođe koji put u KN)...posli izlaz sa stadiona, pandurija zatvara cilu onu ulicu šta se ide put Armade, tamo ni muva nije mogla proletit...putem do kolodvora ko je od domaćih smija pisnit, bilo je razbijenih auta, dućana, svega (Zdravko Reić je već u večernjem izdanju Slobodne napisa "Ajme šta će biti tek u malom mjestašcu Oštarije kad ova horda iziđe iz vlaka u povratku, ha, ha...)...eto, kad smo došli doma u Split, još nas cili dan nije bilo pustilo ludilo, nastavilo se cugat i pivat...
by: TORCIDA SPLIT

subota, 03.11.2007.

TORCIDA OLD SCHOOL

subota, 27.10.2007.

57.rođendan TORCIDE

utorak, 23.10.2007.

Što je ultras?

Ultras nema ime , samo dobri prijatelji ga poznaju. Ultras nema lice, mnogo puta mu kapuljača pokriva glavu, šal usta. Ultras se ne oblači poput ostalih, ne prati modu, ne voli novitete. Kad šeta ulicom, iako nema obilježja svoje ekipe, on je prepoznatljiv. Ultras napada ako je napadnut, pomaže kad je to potrebno, ne prestaje biti ultras čim skine šal i vrati se kući, već se bori 7 dana tjedno.

Iskusni ultras daje primjer mlađem, mlađi ima respekt prema starijem. Mladi ultras je ponosan dok stoji pored iskusnijeg, uči od kritika starijeg i pocrveni kad mu ovaj pruži ruku. Kad obični ljudi gledaju ultrasa, oni ga ne razumju, a on ne želi biti razumljiv, ne želi objašnjavati svoje ideale. Svaki ultras je različit: postoje oni koji nose obiljžja grupe ili kluba i oni koji nikad u životu nisu imali tako nešto; postoje oni koji se kreću samo sa svojom grupom i oni koji su individualci i koji su sami svoja grupa.

Ultrasi su različiti, ali ih spaja ljubav prema svom klubu, upornost u ostajanju 90 min na nogama po kiši ili na hladnoći, spaja ih toplina koja ih grije dok pjevaju iz sveg glasa, dok spavaju u polu-pijanom stanju u vlaku koji ih vodi sa gostovanja, spaja ih korteo kroz centar gostujućeg grada, spaja ih jedan sendvič koji će podijeliti njih četvero poslije mnogo sati gladi, spaja ih jedna podijeljena cigareta, spaja ih ona svađa oko rezervnog napdača koja je promašio odlučujući penal, spaja ih jedan pogled, jedan ideal, jedan jedini mentalitet.

Sve stvari koje nas međusobno spajaju, u isto vrijeme nas odvajaju od ostalog svijeta: od zabrinutih roditelja, od zaprepaštenih rođaka, od uplašenih školskih ili poslovnih kolega, i od netolerantnih profesora ili šefa. Ultras je izlazak, iznenađenje koje ti ukrade osmijeh kad shvatiš da si se izvukao za dlaku. Ultras je i ruka koja te uvlači u vlak koji već kreće. Ultras nije vandalizam ili nasilje bez razloga, on je uporna obrana jednog načina života, koji je pao u krizu zbog socijalnih problema, zbog glupe televizije, zbog diskoteka koje privlače sve više mladih, ali najviše zbog NEOPRAVDANE REPRESIJE.

Biti ultras je sve ovo i mnogo više, emocije i strast koje se ne mogu objasniti riječima ljudima koji to ne žele shvatit, i koji bi svakako rađe jednostavno okrenuli glavu i nastavili živjeti iza jednog stakla, ljudi koji ne bi nikad imali muda razbiti isto staklo i ući u naš svijet!

četvrtak, 18.10.2007.

Predstavnici Kluba navijača sastali se s predstavnicima Grada i Županije

Veliki Hajduk

Priopćenje Kluba navijača Hajduka «Torcida» - Split o sastanku s gradonačelnikom grada Splita Ivanom Kuretom i županom splitsko-dalmatinskim Antom Sanaderom održanom 16. listopada 2007.:

Klub navijača Hajduka «Torcida» - Split je na ovom sastanku predstavnicima Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, kao institucijama koje u Skupštini Hajduka daju 18 od ukupno 33 člana, predao peticiju kojom se traži usvajanje ostavke Branka Grgića na mjesto predsjednika Hajduka i ostavke ostalih članova uprave te usvajanje Kodeksa upravljanja Hajdukom kao službenog klupskog dokumenta. Peticiju je, podsjećamo, potpisalo više od 30.000 građana Splita, Dalmacije i cijele Hrvatske.

Klub navijača Hajduka «Torcida» - Split je također skrenuo pozornost da se ne poštuju odredbe Statuta Hajduka po kojem se (članak 60.) već trebala održati nova sjednica Skupštine kluba, te pozvao nadležne da u okviru svojih ovlasti poduzmu odgovarajuće mjere da se poštuju pravni akti i norme u zakonski predviđenom roku.

Na koncu, Klub navijača Hajduka «Torcida» - Split je iskazao spremnost konstruktivno surađivati s Gradom i Županijom, dati svoj afirmativni doprinos te staviti sve svoje resurse, znanje i energiju u službu stvaranja velikog Hajduka.

Predstavnici Kluba navijača te prestavnici Grada i Županije, dogovorili su termin od 8 dana u kojem će se Grad i Županija, nakon internih konzultacija, očitovati o temama ovog sastanka.

U Splitu, 16. listopada 2007.

HAJDUK ŽIVI VJEČNO!
LJUBAV,A NE ĐIR!!!

utorak, 16.10.2007.

Dobrovoljno darivanje krvi na Brdima

Povodom 57. rođendana "Torcide" 27.10.2007. (subota) održat će se 5. dobrovoljno darivanje krvi u prostorijama UNH "Torcida Brda" (nasuprot tvornice DES), u trajanju od 9.00 h - 13.00 h.
Organizira se prigodni program i domjenak za sve davatelje. Mole se svi pripadnici Torcide i ljudi dobre volje da se odazovu u što većem broju!

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.